Kad sam se ujutro u 20 do 7 uspjela izbaciti iz kreveta (vođena željom da bacim mobitel kroz prozor i psujući alarm odnosno 'Walk This Way' od Run D.M.C-a i Aerosmitha) pogledala sam se u ogledalo i dočekao me prizor plavetnila ispod crvenih očiju.

Engleski sam prospavala više-manje. Toliko sam zijevala da je čudno da nisam potopila razred od svih suza koje su se počele slijevati niz obraze svaki put kad bih razjapila čeljust pri tom zahtjevnom poduhvatu zijevanja.

Od 11 do 2 i pol popodne sam spavala.
Naravno, to je bilo prekidano:
1. nekim čudnim sirenama koje su se javljale, pa prestale zvoniti, pa opet. nikad kraja. psovala sam.
2. prolaskom vlaka taman kad sam bila u polusnu
3. dolaskom SMS-a (you magnificient bastard, I salut you)

Nakon neuobičajenog popodnevnog spavanca = dezorijentacija.
Pitanja:
što sam?
tko sam?
gdje sam?
zašto sam?

Odgovori:
biće.
ne znam?
soba. nešto. svašta.
ne znam.

Sve u svemu, slijedilo je učenje fotografije u parku s Pingu.
Prezentiranje Pingu:
Dakle, Pingu je cura s kojom sam išla skupa u srednju, a sad smo i na faksu skupa. Voli glazbu, nosi bratove hoodieje, ima kratku kosu i katkad radi facu koja je smiješna i neopisiva, pa ju zovem Pingu-facom. Nas dvije često razmišljamo isto, kažemo istu stvar u isto vrijeme, a ponekad i skakučemo (jer jedine skakučemo) stepenicama u ritmu.

Pingu i ja smo u sat vremena shvatile stvari kao što je fotogram i razvijanje, a u tome nam je pomogla velika teta Dorina s lješnjacima.

Park i sunce.  =]

I još nešto: topla čokolada u jazz tunelu.

[Cimer ne voli gledati crtiće. Ne zna što propušta.]