Sat grafike. Radimo linorez, odnosno vrijeme je za tiskati što radimo žlicom.
Da, žlica kao ono sredstvo kojim jedemo jogurt ili juhu.
Ona koja se voli družiti s nožem i viljuškom, pa se međusobno natječu tko je uglađeniji, sjajniji i bolje opran.

(viljuška uvijek najebe)

Uglavnom, sat grafike.
Profesorica: 'To trebate napraviti kružnim pokretima. Kružite.'
*kružimo*
*prođe sat vremena*
Asistentica: 'Kako to radite? Ma radite to ovako jakim, brzim potezima, samo ravno radite.'
*mi marljive pčelice, ravno radimo*
Profesorica: 'NEMOJTE nikako ovako raditi  ! Kružnim pokretima, kružnim. Tko vam je rekao da ovako to radite?'
Mi: 'Pa asistentica.'
Profesorica: 'E, pa, nemojte.'
*opet kružimo*
Asistentica: 'Zašto kružite? Nemojte tako, nikako nećete uspjeti.'

Mi *gledamo se i pokušavamo ustanoviti tko je ovdje Glup, a tko Gluplji*

Vrtimo se u krug kao mops koji si pokušava gristi rep.

Kad smo kod pasa.
Ispred pekare stojimo iWanna, Šugava, Pingu i ja. Tamo se mota jedan mali čupavi bijeli pas. Pingu mu baci komad kruha, a pas to uopće ne ferma.
Izlazi njegova vlasnica.
Pingu: 'A on ne voli kruh?'
Vlasnica: 'Pa ne ovako velike komade.'

Pingu *smije se i govori nama kad je vlasnica uzela svoje bijelo stvorenje i otišla*: 'Velike komade? A ja sam još to sve smanjila.'
Ja: 'Možda trebaju bit kao za ptice.'
Šugava: 'Ma ti psi mali bijeli čupavi. Baš su mi za smijati se.'
iWanna: 'Da, kao da se sprdaju sami sa sobom.'

Sjedimo danas iWanna i ja u Holy Indeksu i proždiremo ono što se naziva hranom.
(danas sam prvi put ispljunula nešto u Indeksu. Neka čudna tvrda tvorevina se našla među mojom rižom.)

Ja *pokušavam objasniti nešto*: 'Jedan dan idem ja tamo kao ispod hodnika.  Tj., znaš kako je hodnik?'
iWanna *pametno klima glavom*
Ja: E, onako, pokriven je. I ja idem ispod toga. U stvari, nije to hodnik, nego, znaš tamo gdje je Stereo? E, taj kao hodnik.'
Ona: 'Ma ček, to je na cesti?'
Ja: 'Pa da.'
Ona: 'A ja sam mislila onaj hodnik u tvom stanu.'
Ja: 'Ne. Ono je hodnik, a ovo glumi hodnik. Tj., ja ga zovem hodnik trenutno, jer se ne mogu sjetiti kako da ga drugačije zovem.'

(toliko o mojoj artikuliranosti i sposobnosti vladanja jezikom. Ne znam sklopiti dvije rečenice i pogubim se na pola priče. Kako tek pričam viceve? O, to je tek umjetnost za sebe. Nitko ne može toliko sjebati vic koliko ja mogu. Prvo otkrijem gdje je caka, pa se vratim na početak, pa preko kraja prepričam sredinu. Tako nešto.)

Ja *i dalje s iWannom pričam*: 'E, ima jedna zgrada gdje neki bend ima probu.'
iWanna *prati me*
Ja: 'Tj. nije to baš zgrada. E, ajmo to zvati objekt.'
iWanna *smije se*
...
(nakon jedno 10 minuta)
Ja: 'Se sjećaš onog objekta? Ma u stvari, to je više kao neka štala.'