Tata, Sestrična, njezin dečko Plavuša i ja zajedno na pizzi. (margherita s gljivama za mene. 'Aha, funghi', ispravi me konobarica. 'Pa dobro', kažem, 'funghi.' složim se. Neka ti bude.)

Plavuša je zgodno biće prekrasne duže plave kosice, a koža mu je jednako preplanuta kao i hardcore Englezima. Sestrična ima ukusa. Jedino se pitam – kako to ona ima toliko mlađeg dečka od sebe? To nije u redu. Kad ja budem u njezinim (33?) godinama, i ja želim toliko mlađeg dečka.

Cijela ekipa priča talijanski dijalekt. Ja pričam hrvatski, ali razumijem ih. (ali oni to valjda ne shvaćaju jer mi ponekad krenu prevoditi. Može biti zbog mog svakidašnjeg zbunjenog pogleda i tuposti u očima?)

Ja *između dva zalogaja mašem profi viđenog u daljini*: 'E, da, ono mi je profesor tjelesnog.'
Plavuša (future-to-be sexy profa tjelesnog – morat će pazit da ga učenice ne siluju u školskoj dvorani): 'Oh. Onaj u rozoj majici?'
Ja: 'Pa. Nije to roza. To je peachy.' (poznajem boje, mali. Ja sam wannabe-umjetnica.)
Plavuša *trepćući svojim plavim okicama*: 'Aha, pa da, roza.'
Ja *autoritativno izjavim*: 'Breskva!'
Sestrična *shvati da mora nešto učinit da ne izbije hladni rat pa dobaci pogled prema profi*: 'Breskva je.'

*osjećaj trijumfa cakli mi se u očima toliko da bih mogla osvijetliti cijelo nogometno igralište. Zapravo, oke mi se pretvaraju u svojevrsne male lampice niske potrošnje.*

Zaključak: nakon duge i iscrpne rasprave, zaključeno je da moj profesor tjelesnog odgoja u slobodno vrijeme voli nositi lagane pamučne T-shirts boje breskve. A boja breskve nije isto što i ružičasta. To ne priznajem niti slatkom plavom dečku. (ali ako se želi družiti sa mnom, uvijek sam tu za partiju Monopolya. Traje satima.)