(post kojim se sss vraća u svoj mali virtualni kutak)

Što mi se sviđa u mojem gradu?

Sviđa mi se što se možeš smijati turistima. Možeš proći pored skupinice Nadobudnih koji gledaju ostatke antike niti ne znajući da je to postalo glavno mjesto za opijanje nevine mladeži u gradu.

Sviđa mi se kako imamo parkove u kojima možeš provoditi sate. Osim ako se debela baba ne zasjedne na tvoju omiljenu jedinu-u-hladu klupicu pa ju možeš pokušati otjerati puštajući rap, ili jednostavno otići. Mi odemo. Ne želim da me baba napadne svojom torbicom (u njoj sigurno ima i neki sprej protiv silovatelja. Nije da bismo silovali babu. Niti bilo koga.)

Sviđa mi se što se u klubu u kojem je zalazila moja mama kao raspojasana tinejdžerica mogu naći likovi koji sviraju Nevidljive Gitare.

Tako ih mi zovemo.
Likovi s Nevidljivim Gitarama.

Razbacaju se podijem, osvjetljeni raznobojnim reflektorima i daju si oduška na Poison. A srce im se slama kad čuju Sweet Child O'Mine. Savršeno za sve one koji se ufuravaju da znaju svirati gitaru, pritom skidajući jaknu, tako da to izgleda sexy. (Ne izgleda. Samo to oni ne znaju. Iako sam prilično fascinirana kako uopće uspiju skinuti tu jaknu, istovremeno prebirući po apstraktnim žicama na wannabe-Slash način. Evo, ja to ne bih mogla. Skinuti jaknu tako. Ja bih se zaplela u nju i ljosnula.)

Još mi se sviđa kako se, u onim danima PMS-a kad preuzmemo danas grizem ulogu, ZujavaFrendica i ja samosažalijevamo na taxi-pristajalištu.

Ona (drži se za glavu): 'Neću upasti na faks! Ajme, neću upasti na faks...'
Ja (buljim u rupu u pločniku): 'Neću ni ja. Ajme. Neću upasti na faks.'
Ona: 'Ma ne seri, ti ćeš sigurno. JA neću. Ja sam antitalent.'
Ja: 'Ma ti imaš više sreće nego pameti, draga, ti ćeš sigurno uspjeti.'

Patetično nas je vidjeti.

To je zapravo veoma zanimljivo mjesto na kojem su iznikli mnogi dubokoumni razgovori, poput 'Zzzizzzi je zar! Želiš li biti njegova zariza?'
Veoma dragi place kojeg se često prisjećamo.

Ona noć na taxi-pristajalištu...

Sviđa mi se jedan izlog gdje su jednom postavili lutke – zapravo, samo torzo, u raznim boksericama, tangama i grudnjacima – tako da imamo privid da lete. To je bio vjerojatno jedan od najbolesnijih izloga koje sam ikad vidjela, i nikad ne bih bila ušla u tu trgovinu da NajFrendica nije morala kupiti običnu pamučnu majicu za male pare. (našla je. Nekih 50-ak kuna, mislim. Savršenstvo.)

Posebno mi je priraslo srcu i to kako uvijek pokušavamo proći pored naše krasne školske zgrade bez da dobacimo neki komentar u stilu 'jebemti ovu posrano-žutu rupu'. To je postao svojevrstan test. Ja većinom padnem.

Sviđa mi se kako je danas ptičji drek pao pored ogromnog sladolednog kupa, a ne na njega.
ZujavaFrendica: 'Vidi, je to neka bobica rasprsnuta?'
Lik: 'Jedino bobica koja je prošla kroz utrobu ptice.'

Poanta je: nije pala U sladoledni kup.
A to je važno.
Zato mi se sviđa ovaj dosadni grad.
Ovdje neka čudna sila spašava sladoled od ptičjeg govna.