Uvijek me iznenadi kako napišem neki post, onda me odjednom nema pola godine, i onda se uvijek želim vratiti kao Sanader u svoju jazbinu.

Evo, i desilo se opet.
Ne volim kišu. Hladna je. Mokra je. I pada po meni makar imam kišobran. Na neku fintu uvijek nađe načina kako da mi se uvuče u patike, a najviše voli početi padati kad veselo gazim gradom u starkama.
Tada starke počnu proizvoditi razne zvukove.
I kako ubrzavam korak, tako se i njihov ritam ubrzava.
Starkina Melodija - mislim da bi to mogao postati novi hit za disko klubove.
(Jebeš Davida Guettu.)
Nakon toga bi to vjerojatno postao i soundtrack za svaku kvalitetniju noćnu moru.

I onda, ne samo da bi se snimali zvukovi što po kiši proizvode starke, nego bi svi uzimali raznu obuću i gacali po lokvicama samo kako bi dobili što inovativniji zvuk. - od njega sample - preko njega Eminem bi bacao rime.
Kaboom. Inovacija.

Kod mene se desilo da mi je cimerica rekla pa-pa bez da je nabacila neko mahanje rupčićem kao Jerry ponekad na kraju Toma&Jerrya, tako da sad odnedavno imam cimera.
S njim nisam provela više od pet minuta, jer sam zadnja dva mjeseca provela doma ležeći s mononukleozom.

Jupi, mono. Dakle, zanimljivo kod mono je da ju možeš praktički od bilo koga pokupiti. (note to self: pazi s kim se ljubiš. i nemoj piti iz iste boce/čaše kao i pola ekipe.)
A ja sam ju već jednom imala, i to u prvom osnovne. Dugi jubilarni put. Opa. Ide mi.
Sljedeća dva tjedna ne smijem se baviti ničime što uključuje hiperaktivno skakanje, poganje, trčanje za busom, ili šetnje od brda (jer faks nam je na brdu. Mi smo Brđani. Mi plešemo s Heidi.) prema Indeksu (mjestu neizmjernih redova pregladnjelih studenata koji čekaju svoju porciju krumpirića prženih u ulju iz 2007.godine).
Također sam apstinirala od čokolade, pizze, piroške i još nekih meni jako dragih prehrambenih namirnica.
Puna dva mjeseca.
Odlično.
Sad polako mogu početi normalno konzumirati hranu, ali postepeno.
Pa umjesto da danas požderem cijelu Toffifee, ja ću pojesti jedan komad. Ali mislim da će i drugi nestati koliko ih halapljivo gledam.

Idem vaditi krv.
Idem se prijaviti ili što već radim s tom zdravstvenom iskaznicom. Pomalo mi se povraća od smrada svih starih ljudi koji su tamo nagurani, od pomisli na to da će mi vaditi krv i od - ok, ne smijem niti razmišljati o tome.
Medicinska sestra *gleda me*: 'Dijete? Ali odjel za djecu je tamo.' *pokazuje mi*
Ja *kao pokušavam nešto objasniti preko staklene pregrade*: 'Ali, ja nisam maloljetna.'
Medicinska sestra *ne ferma me ni pol posto*: 'Za djecu, tamo, tamo. Soba šest.'
Ja *mislim si*: 'Ha, dobro, još uvijek se mogu švercati za klinku.'

Tako da mislim malo izmuljati godine za sve što je jeftinije za dječurliju nego za one 18+. Možda u Gardalandu. Ali, ne, mislim da se tamo može nešto ušparati za djecu do 10 godina. Ipak mi ne bi baš vjerovali. Prištevi bi me odali.
U svakom slučaju, planiram ovo ljeto opet zapičit za Gardaland.
Nadam se da će sa mnom doći i BestFrendica i Sparkle (jedan dječak koji je imao dužu kovrčavu kosu. I onda ju je ošišao. Imao je i aparatić za zube. I onda ga je maknuo.), pa ćemo jesti masu sladoleda Šššamontana i pjevati (dobro, to ćemo BestFrendica i ja, a Sparkle će nas čudno gledati i, po mogućnosti, izbjegavati).

U svakom slučaju, zasjalo je sunce. Pomalo zajebava. Javi se, pa se opet skrije iza oblaka. Neki sunčev ples među oblacima.