Aleks je pao kroz zečju rupu. Unutra je bilo mračno i vladala je tišina.
To je bilo zato jer je bio gladan. Pojeo je zeca.
Zec je rekao da nema mjesta za njih dvojicu, da jedan mora umrijeti.
Igrali su kamen škare papir i zec je izgubio. Aleks ga je zeznuo jer zec nije imao prste.
Zato mu je i podmetnuo igru koja nije bila fer prema njemu. Ali Aleks je onda i sam postao zec.
Bio je dlakav i sive boje. Imao je male plave očice i htio je opet postati čovjek. Kopao je razne kanale kako bi uspio doći do površine, ali uzalud.
Pao je snijeg ružičaste boje.
Od toga su ga pekle oči.
Htio se gađati snijegom, ali nije mogao zbog kratkih šapica.
Falilo mu je more i sunce. Uspio je nekako zapaliti topa.
Bilo je pretoplo na tom snijegu.
Zečevi ne puše travu, ali njega nije bilo briga.
Dim mu je napunio pluća i cijeli se Aleks rasprsnuo na sitne komadiće.
Njegova je materija napunila zečju rupu i počela je isparavati.
Odjednom su počeli padati krumpiri, mrkve i peršin unutra.
Aleks je bio na sto strana i nije kužio što se događa.
Netko je stavio kuhaču u zečju rupu i počeo to miješati.
Povrće je plutalo.
Čuo je glas 'maneštra će ubrzo biti gotova'.
Slučajno je u lonac upala i jedna mrkva koja je bila grafički obrađena tehnikom visokog tiska.
Aleksovi dijelovi su se priljepili za te žlijebove na mrkvi.
Netko je izvadio mrkvu van. Nije bila dobra. Imala je čudan grafički izgled.
    Grafiku nitko ne voli.
Niti za pojesti nije dobra. Mrkva je ostavljena na suncu, dok se ostalo kuhalo u loncu.
Pod sunčevom svjetlošću Aleksovi su se dijelovi opet počeli sastavljati. Najprije je nastao mali prst na lijevoj nozi.
Iz njega sve ostalo. Aleks je sjedio gol na prozoru u nepoznatoj kući. Bio je dlakav. To su ostaci toga što je bio zec.
    Pojeo im je juhu i otišao.